Dosje tuge
Pulsiraš
u noćnim molitvama.
Paraš mi pluća.
Udišeš čednost.
Pišeš. I brišeš
ljepljivom čežnjom
crnog pauka.
Ujutru si zrno,
napuštena kuća.
Noć kada zamri,
pješčana tvrđava.
Nosim te!
Do mjesta svih
tvojih zločina
i jauka.
Da znaš,
otvorio sam dosje!
Ne bojim se više tvojih
dolazaka i odlazaka!
Znam ti odredište.
I sva lažna imena.
Tragove i puteve,
tvoje bujice i lavine.
Kušam sve
slatke i slane vode
gdje si me utopila.
Po tvojim notama dišem
u elegijskom distihu.
Murale i platna slikam
domišljatom laži.
U kamenu,
u vremenu te klešem,
dok bježiš u meni.
Riljaš mi oči.
Prava si!
Zanavijek si!
Vrijeme je!
Gasim ti svijeću…
Spavaj moja tugo…
Ženi
Potpuni mir
Stala pred ogledalo
Češlja izmrcvarene kose
namješta mahramu
u pređašnje
urednije stanje
Zategnuta i mirna
Penje se drvenim
stepenicama na šufit
Kroz prozor
širom otvorenih očiju gleda
voz koji velikom brzinom
u mrklom mraku promiče
Svi negdje putuju
njeno je vrijeme stalo
Osvjetljeni prozori
Ona mrak
usisava
dok joj prolijeće
ispred očiju
Baš tako joj
prolazi život
Krišom gleda
slobodu i
čuva u dubini
svoje duše
Pobjegla
od stvarnosti
u njeno jedino
utočište
i užitak
Kreativni šejtan
Mikiju Trifunovu
Mislio sam
mudri starac
iz persijske hićaje
nikada nije postojao
Zar
slijep i gluh
bez Maka
Brechta
i Borgesa
Kuda bih
da nije probudio
misli o putovima
ljubavima svijeta
o vještinama zavođenja
i bitnosti trenutka
Ne bih ni znao
da su brodovi plovili
po poljima suncokreta
nit’ da je usnuli dječak
jahajući konja vrana
otvarao istočne
i zapadne porte
Miljacki prigrlio Bistricu
eto ih pričaju u troje
Po stećcima
kaplje mu tišina
kleše bitak u besmislu
Svjedoči
o umornim ratnicima
i nepokorenom gradu
Ugnijezdio riječi
zametnuo trag grijehu
Kreativni šejtan
pospremio sto za dvoje
Noćno putovanje
U odjeku koraka
U odsjaju suznih očiju
U mirisu moravica
I šuštanju čempresa
U gnjezdu gladnog ptića
Brzacima
Kapima vodopada
Mirisu morske pjene
K’o prah zvjezdani
Svih putovanja ka mjesecu
I kralj domovine tuge
Bezvremenski mornar
Bez obala i stanica
Bez sna i počinka
Samo me tamo
Samo me takvog
Svagdje i nigdje
Možeš naći
Nema me cijelog
Ni u hodnicima straha
Ni u sjenkama
svih naših sjećanja
Miluj prstima
tragove moje ljubavi
Ne možeš mene
Bestjelesno ništa
Ne postojim
Samo sam slovo
Napušteno
Neizgovorene riječi
Fluid
Sarinom samoćom inspirisano
Stojim pred kapijom. Slušam…
Mnoge su brave, vremenom, postavljene između…
Ni ključaonice nema da kroz nju proviri tračak nepoznatog…
Šifre sam odavno pozaboravljao.
Rekao mi majstor, koji poznaje izumitelja,
sve načine i redoslijed otvaranja.
Mislio sam: Baš je prosto, a nije.
I pitao se: Kako ono bješe otključati bravu?
Putujem dugo, prebacujući vrata iz prtljažnika u prtljažnik.
Mnoge su etikete na njima.
Jednom je bilo neko vrijeme na dnu pješčanog sata,
vrijeme riječi što po kapiji plete paukovu mrežu,
al’ je pogrešno bljesnula iskra, negdje.
Sve su riječi ostale zatamnjele iza tapaciranih vrata
kao fino tkanje po požutjelom skaju.
Gluho neko doba…
Pa ko čuje, ne umije da otvori,
a ko bi, možda, otvoriti znao, gluh je.
Vremenujem.
Slutim, stojiš iza.
Pomislim
Hajde da razbijemo vrata, obijemo brave!
Vremena su nesigurna, oči urokljive natopile vazduh,
raspukli vjetrovi u betonske okove zazidani.
Kako da iziđem?
Kucaš. Govorim ti. Ne čuješ.
Znam da slutiš da sam iza,
ali nemaš vremena da
čekaš da pronađem šifru.
Ključevi u ruci bezvrijedni i nedovoljni.
U meni sagorjeva želja da dodirnem te
od korjena do vrha.
Sjetih se šifre
al’ zaboravih kapiju.
Znaš da čujem otkucaje
i treptaje srčanih ti niti…
Struji fluid
u sobi rešetkastih zidova
samo nas neki prastari vakuum
memljivi dijeli.